S mnogim ljudima možete bez problema sklopiti potpuno valjane osobne i poslovne dogovore samo stiskom ruke i pogledom u oči. Iza izgovorene riječi stoje njihova odgovornost i čast.
No ako se osvrnemo na aktualne događaje u svijetu, brzo možemo zaključiti da je ljudi — i, budimo iskreni, žena također — čija riječ doista nešto vrijedi sve manje. Puna usta predizbornih obećanja i stvarnost nakon izbora. Poslovni dogovori s figom u džepu. Loše promišljene obveze. Promjena stavova čim se promijene interesi.
To, naravno, ne znači da je ideja o “čovjeku od riječi” danas postala zastarjela fraza. To samo znači da je povjerenje sve rjeđe — i zato toliko dragocjenije.
Dosljedno poštovanje dogovora već se u antičkom Rimu smatralo temeljem ljudskih odnosa. Božica Fides , utjelovljenje povjerenja, dobre vjere i poštenja, bdjela je nad moralnim integritetom starih Rimljana i poštovanjem svega o čemu su se dogovorili.
Fides nije bila tek apstraktan ideal, nego sila koja je uređivala odnose među pojedincima, državama, pa čak i bogovima. Rimljani su vjerovali da bez fides nije moguće izgraditi ništa trajno — ni posao, ni savezništvo, a kamoli državu. Iz toga proizlazi i latinsko načelo pacta sunt servanda — dogovore treba poštovati — koje i danas predstavlja jedno od temeljnih načela međunarodnog prava.
Dana riječ i u širem je kulturnom smislu ozbiljna stvar. Nije riječ samo o izjavi, nego o obećanju — ili čak zavjetu — s iznimnom moralnom težinom. Kako navodi Britannica, ona može biti dobrovoljna, ali sveta obveza , ili se može dodatno učvrstiti prisegom . U svakom slučaju, kršenjem jednoga ili drugoga dovodimo u pitanje vlastiti integritet.
U usko povezanim zajednicama, primjerice cehovskim, trgovačkim i plemenskim zajednicama, ta je šteta često bila gora od bilo kakve pravne sankcije. Gubitak ugleda mogao je značiti isključenje iz zajednice, bez koje su se pojedincu znatno smanjivale mogućnosti poslovanja, njegov položaj u društvu, pa čak i šanse za preživljavanje.
Čovjek od riječi osoba je koja drži obećanje čak i onda kada je “nitko ne gleda”. U rječničkom dijelu Britannice nalazimo i izraz džentlmenski dogovor , koji se temelji na povjerenju i ne treba nikakvu pravnu prisilu na papiru. Ugled postaje valuta. Kada prekršite riječ, trpite određenu društvenu štetu.
Zanimljiv su primjer džentlmenski dogovori na Wall Streetu u 19. i ranom 20. stoljeću, kada su se financijske kuće dogovarale o kamatnim stopama, uvjetima zajmova i raspodjeli klijenata bez ijednog potpisanog ugovora. Sustav je funkcionirao besprijekorno sve dok su svi sudionici bili dio usko povezane mreže. Kada se tržište proširilo i u igru su ušli novi, nepoznati akteri, nepisani se kodeks brzo počeo urušavati. Morali su intervenirati regulatori, a neformalne dogovore zamijenila su pisana pravila.
Slično načelo povjerenja stoljećima je vrijedilo i među mediteranskim trgovcima. Mletački i genovski trgovci često su velike poslove sklapali na temelju usmenih dogovora, jer su znali da bi gubitak ugleda značio kraj njihove trgovačke karijere. U lukama je riječ trgovca bila jednako važna kao njegova roba — ako ne i važnija.
I u feudalnoj Europi prisega je bila temelj političkog sustava. Vazal je svojem feudalcu prisegnuo lojalnost, a ovaj mu je zauzvrat osiguravao zaštitu i zemlju. Sustav je funkcionirao ponajprije zato što se prisega shvaćala kao moralna i vjerska obveza, a ne samo kao politički dogovor.
Ljudi često postupaju proračunato i iz vlastitog interesa, zbog čega povijest bilježi brojne prekršene obveze — uključujući i one zapisane na papiru. Jedan je takav primjer Magna Carta iz 1215. godine, koju je kralj Ivan morao potpisati pod pritiskom 40 pobunjenih baruna kako bi se izbjegao građanski rat. Deset tjedana poslije obećanje je “prekršeno” — odnosno dokument je poništio — papa Inocent III., koji je bio na Ivanovoj strani i bojao se da bi takav dogovor mogao ugroziti kraljevsku, a posredno i crkvenu vlast.
Ipak, nakon Ivanove smrti Magna Carta je preživjela. Danas se smatra jednim od najvažnijih pravnih dokumenata u povijesti demokracije. Njezina temeljna načela — pravo na pošteno suđenje i pristup pravdi — kasnije su izravno utjecala i na američku Povelju o pravima te Peti amandman Ustava SAD-a.
Crvena nit svih tih dokumenata osnovna je ljudska potreba za formalizacijom dogovora, uspostavom povjerenja i osiguravanjem pravednosti. Ta potreba ostaje jedan od temelja pravnih sustava sve do danas.
Je li, dakle, izgovorena riječ dovoljna? Kada je riječ o osobnim dogovorima — često jest. No u poslovnim odnosima, nažalost, nema mnogo mjesta za romantiku.
Usmeni ugovori u načelu mogu biti pravno valjani. Međutim, za određene vrste dogovora zakon jednostavno zahtijeva pisani oblik, a za neke druge ugovore zahtijeva se čak i javnobilježnički akt.
Najstariji poznati pisani ugovori u povijesti nastali su još u “pretpapirno” doba. Sumerske glinene pločice iz Mezopotamije , stare između 4.500 i 5.000 godina, bilježile su prodaje, zajmove i najmove. Neke su čak bile zapečaćene u glinene “omotnice” kako bi se spriječilo krivotvorenje.
Budući da je pismenih bilo malo, ali su svi razumjeli da ozbiljan dogovor treba opipljiv oblik i zaštitu od izmjena, ugovori su se često čitali pred svjedocima i označavali pečatima koji su dokazivali njihovu vjerodostojnost.
Babilonci, s druge strane, nisu ostali samo na pločicama. Hamurabijev zakonik iz 1754. pr. Kr. bio je uklesan u više od dva metra visok stup od crnog bazalta i javno izložen u hramovima diljem Babilonskog Carstva. Zakonik je uređivao gotovo polovicu svih često sklapanih ugovora: plaćanja za usluge, uvjete transakcija i odgovornost za štetu.
Javno je bio izložen zato da se nitko ne bi mogao pozivati na neznanje. Natpis na stupu izričito je navodio da je svrha zakona spriječiti da jaki tlače slabe. Zakonik je, primjerice, za uhvaćenog razbojnika predviđao smrtnu kaznu. Liječniku koji bi brončanim nožem ozlijedio pacijenta i prouzročio njegovu smrt za kaznu bi bila odsječena ruka.
Kadeški sporazum , kojim su Stari Egipat i Hetitsko Kraljevstvo 1259. pr. Kr. namjeravali okončati dvjestogodišnji rat, jedan je od najstarijih sačuvanih mirovnih sporazuma. Sačuvane su verzije obiju strana: egipatska je verzija hijeroglifima uklesana na zidove dvaju hramova faraona Ramzesa II. u Tebi, dok je hetitska verzija, ispisana na pečenim glinenim pločicama, otkrivena u arhivima kraljevske palače u hetitskoj prijestolnici Hatuši, na području današnje Turske.
No, slično kao i spomenuta Magna Carta, ni sporazum nije odmah donio željeni rezultat. Neprijateljstva između Egipta i Hetita trajala su još godinama nakon njegova potpisivanja. Izgovorena bi riječ odavno bila zaboravljena, ali dokument je preživio tisućljeća. Njegova kopija danas visi u sjedištu Ujedinjenih naroda.
Posebno je zanimljiv primjer staroegipatskih bračnih ugovora na papirusu, koji su se pisali već u vrijeme Novog kraljevstva, oko 1450. pr. Kr. Ti su ugovori precizno određivali imovinu koju je svaka strana unosila u brak i prava žene u slučaju razvoda ili muževljeve smrti. U skladu s egipatskim pravom, ugovor je u pravilu čuvala žena, a ne muž — iznenađujuće napredan pristup zaštiti ugovornih prava čak i prema današnjim mjerilima.
U srednjovjekovnoj Europi, zbog masovne nepismenosti, ugovori su se često potvrđivali voštanim pečatima, obiteljskim grbovima ili posebnim simbolima. Engleski kraljevi koristili su Great Seal, veliki državni pečat bez kojeg dokument nije imao pravnu valjanost.
U Kini su se ugovori stoljećima potvrđivali osobnim žigovima od žada ili drva. Ti su pečati bili toliko važni da je njihov gubitak mogao doslovno značiti gubitak identiteta ili imovine.
Nužnost da se dogovor zapiše i da ga obje strane potpišu ne proizlazi iz pretpostavke da netko laže. Proizlazi iz činjenice da se jedna ili druga strana kasnije mogu potpuno drukčije sjećati dogovora, da se mogu promijeniti okolnosti u kojima je dogovor nastao, da se tumačenja njegova sadržaja mogu razilaziti i slično.
S važnošću dogovora raste i rizik. Kada su u igri novac — osobito velik novac — odgovornost, rokovi i usklađenost sa zakonodavstvom, jednostavno nije dovoljno reći: “Pa razumjeli smo se.”
Riječ sama po sebi ne ostavlja dovoljno opipljiv dokazni trag. Zato je papir postao tako čvrst temelj dane riječi: obje strane na njemu potvrđuju volju da će poštovati obvezu, a “birokratski obred” obećanju daje oblik, vremenski okvir, identitet i dokaznu vrijednost. Sud ne može odlučivati na temelju onoga što je netko mislio, nego na temelju onoga što je doista zapisano.
Kako se svijet okreće sve brže, i papir — koji je, kao što smo vidjeli, tijekom godina zamijenio mnoge druge materijale — prije ili kasnije morao je i sam postati zamjenjiv. Vrijeme je novac, a u doba globalne suradnje papir je jednostavno prespor i previše ograničavajući. Što dulje čekamo da nam se potpisani dogovor vrati, to ćemo kasnije zaključiti posao — i još kasnije za njega izdati račun.
Danas se za poštovanje dogovora koji proizlaze iz dane riječi na kraju brine elektronički potpis , a za njegov pravni učinak usluga e-potpisivanja i stroga regulativa, predvođena Uredbom eIDAS .
Dogovori se sklapaju brže i, što je najvažnije, drže. Elektronički potpis suvremena je nadogradnja riječi i časti obiju strana.
Obećanje je i dalje obećanje — samo što danas iza sebe ostavlja jasan revizijski trag i vremenski žig. Riječ ne nestaje. Samo dobiva oblik primjeren vremenu u kojem posluju ljudi od riječi.
Fides bi danas vjerojatno bila vrlo zadovoljna.
