Iako živimo u vremenu u kojem ugovore možemo potpisati u manje od minute, kupujemo razne stvari putem telefona i cijele rečenice zamjenjujemo sličicama koje u elektroničkoj komunikaciji izražavaju osjećaje, raspoloženje i zanimanje, najljudskiji oblik izražavanja ne gubi vrijednost — naprotiv, često je još i dobiva.
Kaligrafija , oblik lijepog pisanja na papiru, nije nestala, ne nestaje i nikada neće nestati. Kod kaligrafije ne radi se o brzini i učinkovitosti. Radi se o prisutnosti u trenutku i ljepoti koju jednostavno nije moguće digitalizirati.
Naravno, rukopis možemo simulirati. Možemo kupiti fontove koji imitiraju ručno ispisana slova. Digitalno možemo čak stvoriti uvjerljive “škrabotine”.
Ritam, pritisak, sitne odluke na svakom milimetru... Potez je negdje neodlučan, deblji zbog jačeg pritiska, tinta se na različitim materijalima ponaša drukčije, možda neko slovo nije savršeno — ali netko ga je stvorio.
Sve te male nesavršenosti nisu pogreške. One su otisci prstiju. A emojiji otiske prstiju nemaju.
Nalazimo je već na samim počecima razvoja ljudskog pisma - kad pismo prestane biti samo sredstvo razmjene informacija, možemo ga promatrati i kao umjetničku disciplinu s vlastitim identitetom, snagom i ljepotom.
Možemo razlikovati tri skupine pisama:
Kineska kaligrafija se od prvih zapisa na proročkim kostima između 1400. i 1100. pr. Kr. postupno razvila u jednu od najvećih i najvažnijih umjetničkih formi, koja nadilazi funkciju dekoracije. Preko Koreje je oko 6. ili 7. stoljeća kinesko pismo zajedno s budizmom stiglo u Japan, gdje su ubrzo razvili vlastiti stil.
U Europi (rani “standard” za uporabu rimskih kapitela je Trajanov stup s natpisom iz 113. godine) kaligrafija je procvjetala zahvaljujući “pisarskoj” kulturi — u različitim vjerskim, sudskim i upravnim zapisima lijepo pisanje pomagalo je lokalnim autoritetima postići jasnoću i dosljednost poruke.
I istočnoazijska i zapadna civilizacija slijedile su još jedan cilj: zapisivanje najvažnijih ideja u dovoljno lijepom obliku.
Kineska i japanska tradicija temelje se na kistu, koji svakom potezu daje mekoću, fleksibilnost i ekspresivnost. Pritisak i brzina udahnjuju linijama život, a na poruku snažno utječe i gustoća tinte.
Kaligrafija u Europi kroz povijest se oslanja na “tvrda” pisala, pera i široke vrhove (širokorezne/peraste) gdje se izgled pisma postiže kutom, ritmom i kontrastom između debelih i tankih dijelova slova.
U kineskoj i japanskoj kaligrafiji svaki znak je samostalna vizualna jedinica koju se istovremeno čita i promatra — kineski rječnici poznaju oko 47.035 znakova (redovito se koristi od 3.500 do 7.000), dok Japanci koriste 2.136 standardnih znakova.
U europskoj kaligrafiji slova su modularna (hrvatski ih ima 30), a ljepota se ostvaruje u blokovima teksta — pomoću razmaka, ponavljanja, proporcija i teksture.
Pisac u istočnoazijskoj kaligrafiji ima nešto drukčiju ulogu nego u europskoj: dok je u prvoj kaligrafija više neposredan izraz uma i tijela pisca (disciplina, duh, potez), druga je povijesno više vezana uz institucije, pa su posebno važni jasnoća i dojam autoriteta.
Zapadna kaligrafija stoljećima je razvijala pisma za stvarne potrebe — čitljivost, brzinu, prestiž. Od ranih zaobljenih pisama do srednjovjekovnih rukopisa, od masivne gotice do renesansne kurzive, svako je razdoblje oblikovalo vidljivi jezik koji odjekuje i danas — primjerice u potvrdama, pozivnicama, diplomama i svečanim službenim dokumentima, na kojima su imena i postignuća lijepo ispisani rukom. To su dokumenti koji poručuju važnost i imaju obrednu i trajnu vrijednost.
Kaligrafska poruka ima i dodatnu vrijednost: nedvosmisleno nam govori da joj je posvećeno vrijeme i trud. Iz nje “puše” neki premium dojam.
Što je naša komunikacija instantnija i što poznaje manje prepreka, to više žudimo za stvarima koje zahtijevaju vrijeme — i u nastanku i u primanju.
Zato se danas ponovno vraća proizvodnja i prodaja vinilnih ploča, zato radije platimo nešto više za ručno izrađen keramički predmet, uokvirujemo pisma i cijenimo autograme poznatih osoba ili običnih ljudi koje volimo.
“I kakve to veze ima s elektroničkim potpisivanjem?” pitate — ima, jer iako ne potpisujemo iz ljubavi prema papirologiji, i za to odvojimo trenutak i izrazimo točno određenu namjeru.
U poslu ta namjera mora biti jasna, provjerljiva, sljediva i pravno utemeljena. Kaligrafija je za poslovne procese u velikom opsegu nepraktična; ne osigurava revizijske tragove i vremenske žigove, ne može provjeravati identitet ni dosljednu usklađenost. Tu zasjaje elektronički potpisi.
A e-potpisi ne zamjenjuju ljudsku stranu potpisivanja — zamjenjuju samo onaj nepraktičan, spor dio koji dopušta pogreške.
Lijepo pisanje zadržat će svoju vrijednost kao jezik emocionalno obilježenih trenutaka: vjenčanja, osobna pisma, nagrade, umjetnost... Čovjeku je jednostavno potrebno oboje — ljudska toplina u odnosima i digitalna snaga u poslovnim procesima.
