Autogram nosi kreativnu težinu osobe koja stoji iza njega. Njegova poželjnost proizlazi iz iznimnih postignuća u određenom području, a predstavlja sjećanje na točan trenutak kada je nastao.
Bili ste na istom mjestu kao i osoba koja vam je potpisala knjigu, album, odjevni predmet ili dio tijela. Oni su stali i uzeli si vremena da potpišu za vas — vremena za vas.
Odlazite bogatiji za taj trenutak, bliskost, iskustvo — a autogram je opipljiv, autentičan artefakt tog iskustva, koji s vremenom može rasti u vrijednosti ne samo emocionalno, već i materijalno.
Aktivno sakupljanje autograma nije počelo kao produkt kulta slavnih. Prije svega, služilo je za čuvanje i zaštitu rukopisa koji su nosili znanje i nadahnjivali buduće velike umove.
Jedan od najranijih sakupljača važnih dokumenata i autograma, Plinije Stariji (23–79. n. e.), koristio je svoju zbirku za održavanje pisanog zapisa i utvrđivanje autorstva vrijednih potpisanih dokumenata. Nažalost, većina njegovih izvornih antičkih rukopisa nije preživjela erupciju Vezuva.
Nekoliko stoljeća kasnije, Kasiodor (488–575. n. e.) osnovao je samostan i knjižnicu te počeo poticati redovnike na pažljivo prepisivanje propadajućih vjerskih i humanističkih rukopisa — proces koji je smatrao vitalnim mehanizmom za prenošenje znanja kroz stoljeća. Njegova knjižnica i zbirka autograma su naposljetku izgubljeni.
Poticaj za sakupljanjem neko je vrijeme jenjavao, da bi ga Renesansa oživjela, kada je potraga za potpisanim rukopisima za neke postala pravi kulturni zadatak. Započelo je s pjesnikom i filozofom Francescom Petrarchom, strastvenim istraživačem samostanskih knjižnica, čiju ljubav prema klasičnim rukopisima kasnije je prenio na svog suvremenika i prijatelja Giovannija Boccaccia.
U ovom trenutku, razlog za sakupljanje autograma postaje nešto novo: želja za povezivanjem s izvanrednim kreativnim umovima.
Naravno, prije ili poslije netko postavi neizbježno pitanje: "Koliko ovo vrijedi?" Zbirke autograma prestaju biti nešto što se čuva iz čiste ljubavi — postaju profitabilna roba.
Već smo spomenuli materijalnu vrijednost autograma, a iznosi mogu biti zapanjujući kada su u pitanju doista ikonične ličnosti: poslovna kartica Applea iz 1983. godine, koju je potpisao Steve Jobs, prodana je na aukciji za 181.183 dolara, dok je prvo izdanje Harryja Pottera i Kamena mudraca iz 1997. godine, koje je potpisala J. K. Rowling, postiglo cijenu od 125.000 funti.
Prvi poznati trgovac potpisanim rukopisima bio je engleski knjižar Thomas Thorpe, koji je 1830-ih objavio i poseban katalog, premjestivši autograme iz privatnih ladica i akademskih mreža na otvoreno tržište — i od tada je sakupljanje doista uzelo maha.
Početkom 19. stoljeća sakupljanje autograma dobilo je pravi zamah i u Sjedinjenim Državama. Sakupljač William B. Sprague dobio je pristup prepisci obitelji Washington — u zamjenu za originalna pisma koja je prikupio, bio je dužan dostaviti kopije.
Dok su raniji autogrami pripadali poznatim osobama iz prošlosti, potpisi živućih nacionalnih ličnosti sada su stekli prestiž — pisci poput Jamesa Fenimora Coopera i Washingtona Irvinga, ljudi koji su ostavljali trag u stvarnom vremenu, kroz svoje djelo i vlastiti rukopis. Na vrlo analogan način, oni su, u biti, sami sebe ovjeravali.
Stoga kada držite komad papira, knjigu, ploču, plakat ili bilo koji artefakt koji je osoba koju divite stvorila i potpisala za vas, to je dokaz identiteta — i obično dokaz koji nosi znatnu dodanu vrijednost.
Elektronički potpisi danas služe sličnoj svrsi u digitalnom poslovanju: posuđuju autentičnost identitetu. Dok vrijednost autograma ovisi o postignućima potpisnika — ili o tome što vam osobno znači — vrijednost e-potpisa na dokumentu ovisi prvenstveno o vrijednosti sporazuma koji pečati.
Razmišljate o uvođenju elektroničkog potpisivanja u svoje poslovne procese? Isprobajte besplatno 30 dana ili zakažite demo .
